Šarmantna kozerska oštrica

Osvajanje Zlatne palme za hrvatski kratki film Čovjek koji nije mogao šutjeti Nebojše Slijepčevića na ovogodišnjem 77. Filmskom festivalu u Cannesu povod je da se prisjetimo prvog hrvatskog filma koji je nagrađen na toj priredbi. Bio je to četrnaestominutni Moj stan po scenariju i u režiji Zvonimira Berkovića koji je 1963, na 16. izdanju Cannesa, nagrađen Nagradom žirija u istoj kategoriji kao i Čovjek koji nije mogao šutjeti, u službenom natjecanju kratkog filma. Kao i u konkurenciji cjelovečernjeg filma, glavna, prva, pobjednička nagrada je Zlatna palma, a Nagrada žirija, istoga koji dodjeljuje Zlatnu palmu, može se smatrati drugom nagradom, srebrom. 

Kadar iz filma Moj stan Zvonimira Berkovića koji je 1963, na 16. izdanju Cannesa, nagrađen Nagradom žirija

Te 1963. za Zlatnu palmu za kratki film natjecala su se 22 ostvarenja. Danas najpoznatiji autor među njima bio je István Szabó, a među onima što će steći širu afirmaciju bili su Jamie Uys, Edgar Reitz, Javier Aguirre i Evald Schorm. Zlatnu palmu peteročlani je žiri pod predsjedanjem francuskog snimatelja Henrija Alekana dodijelio, ex aequo, francuskom Grahu (Le haricot) Edmonda Séchana i švicarskom U promjenljivim gradijentima (Im wechelndem Gefälle) Roba Gnanta i Alexandera J. Seilera, a posebnim su priznanjima bili izdvojeni talijanski U nedjelju (Di domenica) Luigija Bazzonija i mađarski Ti (Te) Istvána Szabóa. Iako je iza sebe imao više scenarija kratkih i dugih filmova, među inima i tad i danas osobito cijenjenog H-8 (1958) Nikole Tanhofera (2020. u izboru hrvatskih filmskih kritičara proglašen je najboljim hrvatskim cjelovečernjim igranim filmom svih vremena), tridesetpetogodišnji Berković bio je redateljski debitant. Izvrstan uspjeh prvim radom.

Kako je već naznačio, pa i utvrdio prethodnim scenarističkim djelom, a tako će nastaviti i ostatkom svoga opusa, Berkoviću je scenarij bio iznimno važan. Sve je moralo biti temeljito razrađeno i dorađeno na papiru, pisanom riječju, kako strukturom, tako i dijalogom i pripovjedačevim monologom, te je tek iz toga moglo nastati suvislo filmsko djelo. Dakle, riječ je o tzv. staroj školi čvrstog, željeznog scenarija koji će filmovanjem, dakako, biti  oplemenjen nekim novim kvalitetama, no najvažnije vrline djela sadržane su i jasne već u predlošku, a gledatelju se u konačnici neće prepustiti mnogo mogućnosti za interpretaciju, već će mu sve biti izgovoreno, u Berkovićevu slučaju gotovo redovito glasom pripovjedača u offu.

Tako je i u Mom stanu, u kojem nema baš nijednog dijaloga koji možemo čuti, iako vidimo glumce, odnosno likove koji međusobno razgovaraju. Sav tekst govori nam, naratorskim izvanprizornim glasom, zagrebačka osnovnoškolka, a ona zapravo izgovara ono što zapisuje kao školsku zadaću naslovljenu Moj stan. Pisana riječ kao sveto počelo. U njoj, iz kuta dječje naivnosti i bezbrižne vjere u život, opisuje kako je njezina četveročlana obitelj, dotad nastanjena u starom dijelu grada, u jednoj sobi velikog zajedničkog stana u kojoj isto tako živi još nekoliko obitelji, dobila rješenje za vlastiti stan u novogradnji, u koji se potom uselila. Posrijedi je dvosoban, ali tijesan stančić koji ne dijele ni sa kim, ali u nj jedva uspijevaju natisnuti namještaj, pritom ga svako toliko razmještajući, „jer još uvijek nismo našli takav raspored da nam sve stane, a da se još i može proći“.

Televiziju, pomoću zrcala, gledaju iz druge sobe, jer ako sjede u istoj sobi, preblizu su aparatu, pa ih bole oči. Berkovićeva prva snaga doista jest riječ, kojom kozerski ironično i britko kritizira razvoj i napredak socijalističkog društva i njegove brige za narod, no očito tako šarmantno i naizgled pitomo da se tadašnjim cenzorima film nije učinio nimalo problematičnim, nego je, štoviše, poslan da nas predstavlja u bijelom svijetu. Jer, različito od jugoslavenskih crnovalnih filmskih autora koji će već koju godinu poslije samoupravni socijalizam kritizirali mrkoga pogleda, inzistirajući na prikazivanju ružnoga (iako, tvrdili su i poslije, uvijek s konstruktivnim namjerama), Berković to čini naizgled srdačno, pomirljivo, bezazleno lakorukom zaigranošću koja ne zvuči ni uvredljivo, ni konfliktno, ni opasno.

Gledajući danas Moj stan, koji će opet odlično nasmijati, teško je povjerovati da se njegova jezičava oštrica nikomu od nadležnih nije učinila idejnim zastranjivanjem. Iako, rekosmo, ponajprije osvaja, zavodi i tumači napisanom, pa govorenom riječi, Berković, bez izražajnih slikopisnih vratolomija, mirno, staloženo, promišljeno, a opet naoko ležerno, tekst itekako umješno obogaćuje slikovnim i zvučnim izborima i rješenjima, nerijetko poentirajući upravo onime što vidimo i odnosom slike prema tekstu. Ostvarenje staroga kova, ali ne i zastarjelo, klasik hrvatskog (ne samo) kratkog filma Moj stan dostupan je za slobodno gledanje, u visokoj rezoluciji, na službenom YouTube kanalu Zagreb filma https://www.youtube.com/@zagrebfilmdocandfic/featured.